DANIELONLINE

Derek Lin, siječanj 2001. - Poštivanje života


Zašto nas zanima taoizam? Postoji toliko mnogo duhovnih putova, po čemu se taoizam razlikuje od ostalih? Ako postoje razlike, jesu li značajne ili površne? “Sve vrste duhovnosti su jednake – sve one uče ljude da budu dobri.” U proteklim sam godinama prilično često nailazio na ovu izjavu. Neki ju taoisti govore toliko često da je već postala klišej. Svaki put kad to čujem, uvijek se zapitam znaju li oni zapravo kakvo je Tao posebno blago. Kažemo da veličina taoizma proizlazi iz toga što je otišao dalje od običnih učenja, ali znamo li doista što to znači?

Proučavanje taoizma je put stalnih otkrića. U svakom trenutku ove potrage za mudrošću možemo shvatiti da je određeno vjerovanje, do tada neosporno, zapravo nepotpuno. Zbog toga što prepoznajemo da je Tao konačni princip za kojim tragamo a ne apsolutna istina koju već posjedujemo, možemo slobodno pogledati iza mnogo potpunijih koncepata. Kao taoisti, slobodni smo – a i ovlašteni – da se uzdignemo iznad bilo koje određene škole mišljenja. Možemo vidjeti primjer djelovanja ovog koncepta u uobičajenom učenju mnogih istočnih tradicija. To učenje govori da je svaki život svet, pa nitko ne smije ubijati. Ubijanje oduzima neprocjenjiv dar života i zbog toga je uvijek pogrešno.

Isprva nam je lako poistovjetiti se s tim konceptom. Tko se može protiviti izjavi da je život neprocjenjiv i da je ubijanje nemoralno? Ipak, primijetite da se učenje doslovno odnosi na sav život. U svojom tradicionalnom, nepatvorenom obliku je ovdje uključeno čak i ubijanje kukaca. Zapravo, netko bi mogao zapaziti da je ubijanje slabijih, relativno nevažnih bića još veća pogreška. Za razliku od lavova i tigrova, malena se bića ne mogu obraniti pa moramo imati još i više sućuti prema njima.

Ovo je jedna od tema filma “The Next Karate Kid” u kojem je Hilary Swank Julie-san, najnoviji učenik gospodina Miyagija. Postoji scena u kojoj Julie i njen učitelj ručaju sa skupinom japanskih redovnika. Julie je taman htjela zagrabiti riže kad je opazila žohara na stolu. Uhvatila je cipelu želeći ga zgnječiti. Samo trenutak prije nego je udarila cipelom, redovnik preko puta je velikom brzinom uhvatio žohara rukom, spašavajući ga od smrti. Pustio ga je pokretima punim ljubavi i nježnosti dok je Julie zbunjeno buljila. Nije joj bilo jasno. Dok su redovnici ustajali i udaljavali se ona je i dalje ponavljala “Što? Što?”

Gospodin Miyagi joj je objasnio da redovnici u potpunosti poštuju život. Suzdržavaju se od oduzimanja bilo kojeg života, pa makar se radilo o žoharu. Dodao je da i on, iako ne živi u hramu, poštuje sav život. Ova mi se scena činila problematičnom iz nekoliko razloga. Prvi je kritiziranje Zapada – Julie predstavlja “neuku” zapadnjakinju koja teško može pojmiti svetost života. Iskustvo mi govori da se radi o nepoštenom stereotipu. Drugi problem je u tome što je filozofija koju prikazuje zapravo zastarjela i vodi prema mnogim apsurdnim zaključcima. Možda će vas iznenaditi što dovodim u pitanje učenje koje je oduvijek poznato. Zar ne podržavamo vegetarijanstvo upravo zbog toga što se suzdržavamo od oduzimanja života? Ako je ova apsolutna samilost prema životu prekršena, što su onda osnove našeg stajališta protiv jedenja mesa? Na ovo postoji odgovor do kojeg ćemo kasnije doći. Za sada, razmislite o ovome: slažete li se s redovnicima i gospodinom Miyagijem? Ako da, kako reagirate kad ugledate pauka u svojoj kući? Ubijete li ga?

Želimo uskladiti svoja razmišljanja i djelovanje. Želimo se držati onoga što govorimo, pa ako se slažemo u vezi apsolutnog poštivanja života, moramo dopustiti pauku da živi. Kad sam ovo pitanje postavio jednoj sljedbenici taoizma, rekla je da bi se poslužila komadom papira kako bi uhvatila pauka ne ozljeđujući ga, i odvela ga van. Bila je sigurna u svoje vjerovanje ali njezin odgovor ne rješava ostale poteškoće. Ne mora se raditi o pauku, kojeg je relativno lako uhvatiti. Može se raditi o muhi, na primjer, pa je hvatanje bez ozljeđivanja teško, možda i nemoguće. Kako se tada postaviti? Ima još toga. Što ako se ne radi samo o jednom kukcu? Na primjer, što bi učinili kad bi vaša kuhinja bila puna mrava? Što bi učinili ako vašu kuću zaposjednu termiti?

Jednako vrijedi i kad se ne radi o vašem domu. Što ako ste zemljoradnik koji se suočava s najezdom skakavaca? Hoćete li pokušati ubiti što više njih kako bi minimizirali štetu? Ako je tako, kako možete tvrditi da vjerujete u apsolutnu svetost svakog života? Jedno tradicionalno taoističko učenje postavlja slično pitanje: ako držeći svoje dijete primijetite da mu je komarac sletio na ruku, bi li ga ubili? Pretpostavimo da je komarac mogući prijenosnik smrtonosne bolesti koja napada djecu. Imate samo djelić sekunde kako bi djelovali. Kako bi ga mogli ne ubiti? Kroz stoljeća su ljudi pokušavali pronaći rješenje sličnih pitanja. Na primjer, neki su zastupali da treba izmoliti molitvu prije nego se ubije kukac, kako bi se ubrzao njegov put reinkarnacije. Ta se praksa nikad nije proširila jer postavlja više pitanja nego što daje odgovora. Kako molitva ublažava apsolutnu svetost života? Ako molitva čini ubijanje kukaca nečim dobrim, što je sa životinjama? A ljudima?

Mora se razmisliti i o tome da je doktrina poštivanja svakog života formulirana prije mnogo vremena, kad ljudi nisu znali za mikroorganizme. Danas kad znamo da postoje, proširujemo li učenje kako bi se ono odnosilo i na njih? Jasno da bi to bilo apsurdno. Svaki put kad perete ruke ili zube, dogodi se mnogo sićušnih smrti. Znači li naše poštivanje svakog života da ne bi smjeli paziti na higijenu? S druge strane, ako je u redu ubijati bakterije, zašto se to ne bi odnosilo i na insekte? Sve su to mali kukci, živi i u pokretu, zar ne? Kad razmislimo o tome, poštivanje života nije dobra osnova ni za vegetarijanstvo. Kad konzumirate voće ili lišće neke biljke ona nastavlja živjeti, ali kad jedete korijene nekog povrća (krumpir, na primjer) kao posljedicu imate prekidanje njegovog postojanja. Kako to može biti usklađeno s apsolutnim poštivanjem života, bez obzira koliko je nevažan?

Pretpostavimo da vegetarijanac ostane nasukan na otoku poput lika kojeg je Tom Hanks glumio u filmu “Cast Away”, a tamo nema jestivih biljaka. Hoće li privremeno napustiti svoja vegetarijanska uvjerenja kako bi preživio? Ako hoće, zar ne bi time prekršio svetost života kako bi spasio sebe? Ako doista razmišljamo o doktrini koju provode gospodin Miyagi i redovnici, vidjet ćemo da ju možemo dovesti u nepriliku bez imalo muke. To nije učenje koje možemo koristiti kao dio modernog taoizma. Kako smo taoisti, imamo slobodu kako bi pronašli put koji je bliži istini. Zbog toga se pitamo: što može biti veće od poštivanja svega živoga? Što može biti princip koji je jednako dobro primjenjiv u svim situacijama i nije vezan uz svakakve smiješne scenarije?

Takav princip postoji. Ima nekoliko dijelova ali u svojoj biti uopće nije kompliciran. Jednostavno izrečen, princip nas uči da je ono što poštujemo sama priroda, a ne individualna živa bića. Naš poseban izraz za ovo je Lao Mu – njegujuća, kreativna životna sila u svemiru. Jeste li ikad šetali šumom i osjećali obilje života u svim svojim kaleidoskopskim varijacijama? Jeste li ikad osjetili kako međusobno isprepletene veze između svih dijelova tog okruženja rade zajedno u harmoniji? Je li vas ikad očarala ljepota i snaga življenja, dišuće prirode i osjećali da ste vi njen dio a ne nešto odvojeno? Ako možete na nešto od ovoga odgovoriti potvrdno, imate vrlo visok stupanj osjećanja za princip koji pokušavamo opisati. Vjerojatno ćete ga prepoznati kao nešto najprirodnije što možete zamisliti. Priroda je nešto što želite prigrliti, a ne iskorištavati.

Kad je vaša osobna povezanost s prirodom takva da možete uspostaviti vezu sa različitim životinjama na osobnom stupnju, neizbježna posljedica toga je prirodno nestajanje želje za ubijanjem i jedenjem mesa. Primjećujete da ne želite konzumirati životinju koja jasno daje do znanja da ne želi umrijeti. Naše se poštivanje prirode širi na sve njene aspekte, uključujući cikluse života i smrti, koncept prirodne ravnoteže i ideju da svako živo biće ima svoje zavičajno i ekološko mjesto. To znači da kad se priroda u blizini nalazi izvan ravnoteže, poduzimanje potrebnih akcija za vraćanje ravnoteže nije pogrešna stvar. To obnavljanje može biti teško, ali je stvar u tome da to nije stvarno loše. Akcije koje poduzimate mogu u nekim slučajevima uključivati očuvanje života, a u drugim ubijanje. Ekstremi (previše ili premalo) su loši; umjerenost (upravo koliko treba) je dobra.

Jedna manifestacija neravnoteže su ugrožene vrste. Ne treba ni reći da ako izumiranje vrste postane čak i daleka mogućnost, htjet ćemo učiniti sve što možemo kako bi povećali njenu ukupnu populaciju. Druga strana ove medalje je kad imate toliko živih bića neke vrste da prijete mogućom ekološkom katastrofom. Da bi se te katastrofe riješili, morate smanjiti broj insekata ili životinja. To će, direktno ili indirektno, uključivati ubijanje. Ako ste zemljoradnik i imate problema s najezdom skakavaca, znate da je u vašoj regiji nešto pošlo po zlu. Sigurno da morate nešto učiniti u vezi toga ako možete. To nešto može rezultirati smrću tisuća skakavaca. Ovo vas čini osobom koja, gledajući na stari način, oduzima život ali i osobom koja vraća ravnotežu gledajući modernu taoističku perspektivu. Što od ovoga ima više smisla?

Jednako tako, ako je vaša kuća pod najezdom termita, u svojim rukama imate malu katastrofu. Ja bih rekao da ne bi trebali imati grižnju savjesti zbog njihovog istrebljivanja. Teško da su termiti ugrožena vrsta. Ne djelujete protiv prirode ako se rješavate onih koji žive u vašem domu. Samo ih uklanjate iz okruženja kojemu ne pripadaju. Važno je primijetiti da, kao taoisti, nismo oduševljeni i ne uživamo ubijajući ove insekte. Jednostavno poduzimamo djelotvorne mjere kako bi učinili nešto što mora biti učinjeno, ni manje ni više od toga. Nema krivnje i nema slavlja. Zapravo bi trebalo biti što manje emocionalne povezanosti. Ako moramo ubiti, činimo to nepristrano. U prirodi se uvijek ubija na ovaj način. Grabežljivac koji proganja i ubija svoju žrtvu radi to kako bi zadovoljio glad a ne zbog zabave, samoveličanja, mržnje, neprijateljstva, osvete ili ostalih odvratnih ljudskih zastranjenja. Ubijanje je u prirodi čin čistoće koji nije pod utjecajima oduševljenja ili kajanja.

Kad moramo poduzeti takvo nešto, slijedimo savjete prirode i nastavljamo s neiskvarenim namjerama. Jednako kao što svakodnevna pojava ubojstava u životinjskom carstvu neće nikad učiniti životinje manjim djelom prirode, tako ovo ni za mrvicu ne mijenja našu osobnu povezanost s prirodom. Naše poštivanje prirode biva uzvišeno, a ne umanjeno. Naše suosjećanje sa nevinim, zaklanim životinjama je pojačano, a ne oslabljeno. Mala djeca koja ne znaju bolji način često muče ili se igraju s kukcima. Usmjeravaju povećalo na mrava ili kukcima trgaju krila i noge. Naše poštivanje prirode je takvo da ne možemo oprostiti takvu vrstu zlobe i nezrelog ponašanja.

Posljednji element ovog moderniziranog principa ima veze s ljudskim izborom. Po prirodi, ljudi su jedinstveni između svih ostalih bića jer imaju jako razvijen mozak s kojim mogu misliti. Životinje nemaju sposobnost razmišljanja i odlučivanja što će napraviti. Imati ovu snagu odluke znači da ju moramo pažljivo koristiti. Dok živimo u modernoj civilizaciji, često moramo odlučiti što ćemo jesti. Odabiranje vegetarijanske prehrane znači suzdržavanje od doprinosa ukupnoj potražnji koja pokreće mesnu industriju. Postoji čast u tom izboru. To je stajalište protiv masovne okrutnosti i nanošenja štete okolišu, a oboje je usmjereno protiv prirode. S druge strane, ako se nađete daleko od civilizacije, u situaciji u kojoj je vaš život na kocki i gdje je meso jedina dostupna hrana, tada bih rekao da stvarno nemate izbora. Netko tko jede meso kako bi preživio kad druge mogućnosti nisu dostupne ne čini ništa loše.

Po tome je naš individualni, osobni izbor ključ ove cijele zagonetke. Svi imamo pravo da odabiremo za sebe. Velike su šanse da će oni među nama koji odluče manje jesti meso uživati u zdravstvenim prednostima koje proizlaze iz tog izbora. Medicina nudi brdo dokaza koji upućuju na bolje zdravstveno stanje i više energije prikladnog vegetarijanskog načina života. To nam je pokazatelj da se radi o ispravnom i prirodnom izboru. Druga strana medalje je to da nemamo pravo nametati naš osobni izbor drugim neovisnim individualcima. Izbor je beznačajan osim kad je napravljen s odlukom, u skladu s vlastitom voljom. Eto ga: logičan, dosljedan i moderan sistem koji pokriva sve situacije. Ovaj sustav uključuje učenje o poštivanju svega što je živo, rješava njegove probleme i vodi ga korak dalje.

Ovaj princip može biti jednostavno objašnjen, ali njegova jednostavnost sadrži smislena grananja. To je predstavnik vegetarijanstva bez fanatičnog oduševljenja. Prepoznaje ključnu ulogu slobodne volje i ne uključuje nepotrebno osuđivanje onih koji još nisu spremni učiniti prirodan izbor. Zaključivanje iza ovog principa je izgrađeno iz struktura koje vas nikad neće odvesti u nelogične ekstreme. Ovo nam pokazuje da je bit Taoa suprotno od dogme. Biti dogmatičan znači držati se određenih vjerovanja (na primjer, Zemlja kao središte svemira) kao apsolutnih istina koje su, prema tome, neosporne. Proučavanje Taoa, nasuprot tome, je potraga za prosvjetljenjem gdje konstantno proširujemo svoje razumijevanje duhovnih istina.

Ova potraga počinje realizacijom da nismo ograničeni bilo kojom skupinom učenja. Nismo ograničeni proizvoljnim pravilima. Možemo vaditi misli iz bilo kojeg izvora – intelektualnog ili intuitivnog, religijskog ili znanstvenog – kako bi postali mudriji. Naš cilj je približavanje jedinstvu s principom koji obuhvaća svo postojanje. Kako bi krenuli u taj zadatak moramo shvatiti da ne posjedujemo potpunu istinu u ovom trenutku. Niti možemo u budućnosti tvrditi da imamo monopol na bilo koju istinu. Naš stav će uvijek obuhvaćati poniznost i spremnost na učenje.

Tao ostaje objavljen kao primjer konačnog dinamizma. To je primjer koji se ponovo pronalazi. To je način na koji Tao nadmašuje obična učenja. To je ono što ga čini jedinstvenim i dragocjenim.

I to je, prijatelji, ono zbog čega nas zanima Tao!