DANIELONLINE

Derek Lin, rujan 2000. - Zamka znanja


Čini se da je srpanjski članak “Tao i znanje” bio, poput članka “Upoznati meso”, još jedna aktualna tema. Neki su čitatelji bili bjesni dok su drugi ogorčeno ustali protiv bilo kakvog ocrnjivanja tehnologije. Neki su članak čak shvatili kao osobnu uvredu – kako sam se samo usudio izazvati nevinost znanosti. “Ironija te zasigurno nije zaobišla,” pisali su, “jer koristiš web stranice, suvremeni stup računalne znanosti, kako bi govorio protiv nje.”

Ali najmanje spominjana tema u tim porukama je napomena da je znanje oruđe, i da je poput svakog oruđa neutralno. Posljedice koje uzrokuje su u potpunosti ovisne o namjeri onoga tko se znanjem koristi. Kako ga možemo vrednovati kad koncept zvan “znanje” nema stvarnu vrijednost? Kako bi dokazali da su u pravu, često kao primjer uzimaju sjekiru. Sjekira je dobro oruđe kad se koristi za sječu drva, ali je loše oruđe kad se koristi da bi se nekoga ozlijedilo ili ubilo. Ovdje je važna riječ korištenje. Sjekira sama po sebi ne može biti ni dobra ni loša; način njenog korištenja stvara razliku. Ne bi li rekli da jednako vrijedi i za mudrost, znanje, intuiciju i logiku? Nisu li i oni samo kanali ljudskog djelovanja?

Moj prvi odgovor na ovo je da taoistička filozofija nema ništa protiv znanosti same po sebi. Pravi taoist ne odustaje od intelektualne potrage za znanjem. Ako je srpanjski tekst ostavio takav dojam, uzrok je u potpunosti neadekvatnost moje vještine pisanja. Mogu se posve složiti da su koncepti poput znanja i mudrosti potpuno lišeni pozitivnih ili negativnih vrijednosti. Zamisao je toliko otrcana da gotovo postaje klišej. To je zapravo pozicija na kojoj se većina konvencionalnih mislioca zaustavlja, ali su Lao Tzu i ostali taoistički mudraci otišli mnogo dalje.

Točna analogija čini razliku u ovoj raspravi. Na primjer, primjećujući ogromnu moć znanja, mogao bih posve iskreno tvrditi da je, po pravom tumačenju znanja, pištolj bolji od sjekire. Pištolj je također sam po sebi neutralan, ali bile vaše namjere dobre ili loše dok pucate iz njega, ako ste precizni, nekog ćete ili ubiti ili osakatiti. Prema tome, kad imate pištolj (znanje) želite ga koristiti pažljivo i odgovorno. Ovo ne govori da je pištolj savršen primjer za znanje, nego samo želi ukazati na veliku pogrešku o neutralnosti oruđa u ovoj prepirci. Naravno da je neutralno; ovo je nešto s čim se složiti skoro svi i to bez diplome iz filozofije. Problem leži u pretjeranom pojednostavljivanju koje ne donosi olakšanje s kojim se neki alati mogu pogrešno upotrijebiti. Atomska bomba također nije ni dobra ni zla, ali ma koliko savjesne bile vaše namjere, kad ju jednom bacite uzrokovat ćete nezamislivu količinu ljudske patnje.

Je li znanje nešto što se lako može zloupotrijebiti? Svi možemo vidjeti nevjerojatno dobre stvari koje je znanje postiglo i ne bi ih trebali uzimati zdravo za gotovo. U isto vrijeme, sjetite se tisuća odvjetnika koji svakog dana koriste svoje veliko znanje kako bi iskrivili istinu u koji god oblik žele. Sjetite se besprijekornih istraživanja u području ljudske inteligencije koja su nekako postala opravdanja za rasistička uvjerenja. Prisjetite se impresivnih intelektualnih smjelosti od kojih je nastala formulacija, a i kasniji zapisi, marksizma (u rukama onih koji traže moć, zasigurno jedan od glavnih razloga čovjeku znane ljudske patnje). Sjetite se jezične težine nacističkog zaključivanja, logike i opravdavanja iza holokausta.

Na osobnom stupnju, najuobičajeni negativni efekt znanja je bahatost. Vidimo to kod ljudi cijelo vrijeme. Možda čak i u nama samima. Zamka znanja je podmukla i prodorna. Njen glavni simptom je gubitak povezanosti pojedinca sa temeljnom stvarnošću. Bez vodstva mudrosti, znanje može svašta učiniti vašem egu i promijeniti vaše zapažanje bez da ste uopće toga svjesni. Bahatost je toliko uobičajena upravo zato što smo u utrci za znanjem, pa lako zaboravljamo koliko smo istinski nevažni – ljudske smo životinje, samo jedni od milijardi, živimo na maloj kuglici blata na rubu galaksije koja je i sama po sebi samo jedna od milijardi i koja se od ostalih ni po čemu ne razlikuje. U prošlosti sam često primjećivao primjere gdje bi mladići i djevojke uspjeli u stjecanju zavidnog obrazovanja ali ne i kao ljudska bića. To su djeca roditelja emigranata iz Azije koji su se strašno trudili da bi svoju djecu poslali u ustanove gdje bi stekli visoko obrazovanje. Takvi su roditelji inzistirali na diplomama i činili sve da bi njihova djeca napredovala što je moguće dalje. Ostaju šokirani kad njihovi visoko obrazovani potomci gledaju na njih s neskrivenim prezirom i sramom. Ti mladi školarci zapravo odlaze daleko kako ne bi bili viđeni sa svojim “neukim” roditeljima. Kad ne mogu izbjeći razgovor s njima, govore kao da su bolji od njih. Slomljenih srca, roditelji plaču: “Kakve koristi od svih tih doktorata kad ta djeca ne razumiju ni zašto bi trebali poštovati roditelje?”

Velik sam obožavatelj Johna Graya i njegovih knjiga “Ljudi su s Marsa”, ali ne mogu ne primijetiti ironiju da je dvije godine rastavljen od svoje žene, Barbare DeAngelis. Barbara je, jednako kao i John, poznati stručnjak što se tiče veza. Kako je moguće da dvoje ljudi koji o vezama toliko znaju završe ne uspijevajući srediti svoju? Možda samo znanje nije dovoljno? Kad smo već kod knjiga... neki sam dan bio u lokalnoj “Barnes and Noble” knjižari i ugledao dvojicu ljudi kako prilaze i sjedaju za susjedni stol. Bili su očito genijalci, stereotipni fakultetski profesori gledajući ponašanje, intonaciju govora i odjeću. Budući da smo bili u blizini Cal Techa i njegovog intelektualnog okruženja, to nije bilo ništa neuobičajeno. Poveli su dugačak razgovor o raznim filozofima iz povijesti i o tome kako je ljepota znanosti zasjenila religijsku dogmu. Obojica su se držali kao da imaju predavanje. Jedan je upitao drugoga: “Jesi li čitao Spinozu? Što misliš o njegovom viđenju Boga?”

Prije nego je drugi uspio odgovoriti, zazvonio mu je mobitel. Javio se, razgovarao neko vrijeme, a zatim rekao prvom da je to bio prijatelj. Željeli su da im se pridruži pa je prijatelj upitao gdje se nalaze. Nijedan nije znao pa su pogledali uokolo i upitali ljude za susjednim stolom. “Barnes and Noble,” bio je odgovor skeptične djevojke. Ona, kao ni ja, nije mogla vjerovati da ova dvojica, nakon što su prošli pokraj nekoliko divovskih znakova na kojima je pisalo ime knjižare, nisu imali pojma gdje se nalaze.

To je, prijatelji, savršen prikaz zamke znanja.

Zašto je “Tao i znanje” postao središtem naše male polemike? Kako to da je članak koji upućuje na ograničenja znanja mnoge dotaknuo u živac? Možda jer živimo u svijetu kojim dominira znanost, gdje se tehnologija nalazi u središtu i gdje je znanje doslovno postalo predmetom obožavanja? Kad govorimo da znanost nije neprikosnovena, oskvrnuli smo sveto tlo. U ovom je smislu pogled na znanje, kao nešto neutralno, neodrživ. Ako je znanje stvarno oruđe, premda moćno, tako se prema njemu treba i odnositi. Oruđe se mora koristiti, a ne postavljati na prijestolje. Ne vrijeđa me kad mi netko kaže da je njegova kemijska bolja od moje olovke. Možda ću čak odlučiti koristiti kemijsku ako mi bude više odgovarala. Kad netko štuje oruđe, prelazi crtu između upotrebe i idoliziranja. Štovanje i gorljivost zbog znanosti koja se dovodi do krajnosti je u svakom slučaju blesava koliko ne poštuje i koliko ponižava znanost.

Ono što mi zastupamo je, da se izrazimo što je jasnije moguće, ravnoteža između znanja iz knjiga i intuitivne mudrosti. Znanje je odlično, ali samo po sebi jednostavno nije dovoljno. Uvijek će vam biti potreban ljudski dodir. Za kraj, važno je utvrditi kako dobro ili loše mi ljudi baratamo svojim najmoćnijim i potencijalno najopasnijim oruđem.