DANIELONLINE

Derek Lin, studeni 1999. - Upoznati meso


Oni koji provode tao često kažu da se on nalazi svugdje. Pojedinac može učiti iz doslovno svega u svojoj okolici ako se nalazi u položaju promatrača. Sve što je ponekad potrebno je malo drugačiji kut gledanja na stvari da bi vas nagla spoznaja zaskočila bez upozorenja. Ovu vrstu razumijevanja pronalazim na najbizarnijim mjestima. Jedan takav izvor je plod mašte britanskog autora Douglasa Adamsa. U 80.-ima je gospodin Adams napisao radio dramu Vodič kroz galaksiju za auto-stopere koja je postala kultna. Drama je bila znanstveno-fantastična satira u kojoj se radilo o Zemljaninu Arthuru Dentu koji je jedva izbjegnuo uništenje Zemlje s flotom vanzemaljaca i zatim lutao galaksijom od jedne do druge smiješne nezgode. Emisija je postala toliko popularna da su na kraju od nje nastali roman i TV serija.

U jednom je nastavku Arthur putovao sa prijateljima u Milliways, restoran na rubu svemira. Njegovi prijatelji, iako naizgled čovjekoliki, nisi svi dolazili sa Zemlje i bili su mnogo svjetovnijeg duha od njega. U usporedbi s njihovim napretkom, Arthur je bio seoski prostak, lako očaran futurističkim slikama i zvukovima. U svom uobičajenom stanju čuđenja, Arthur je ušao u restoran koji je sličio zemaljskom restoranu s lijepim pogledom, osim što u ovom slučaju nije bilo pogleda ni na grad ni na more nego na posljednje trenutke svemira – doslovno zadnji spektakl.

Kako bi gosti preživjeli obrok ako sve odlazi prema kraju? Lukavi autor je ovo objasnio time što se cijeli restoran transportira natrag tehnologijom putovanja kroz vrijeme kako bi započeo još jedan dan pripremanja jela i rezervacija. Do tog su trenutka mušterije mogle uživati u gutljajima šampanjca i zalogajima glavnog jela promatrajući uništenje svemira. K tome još i s glazbom uživo i zabavljačem!

Arthur i njegovi prijatelji su pronašli stol i konobar je prišao pitajući ih žele li “upoznati specijalitet dana”. Arthur nije imao pojma što to znači ali se njegov prijatelj Zaphod oduševio. “Baš dobro,” rekao je, “upoznat ćemo meso.” Arthur nije bio pripremljen za ono što se tada dogodilo. Nekakav pola-govedo, pola-čovjek je prišao da ih pozdravi i počeo preporučati različite dijelove svog tijela. Rekao im je da se mnogo hranio i marljivo vježbao kako bi ponudio najukusnije meso za njihovu konzumaciju. Zar to nije bizarno? Ispalo je da je napredna tehnologija omogućila uzgoj stoke koja zapravo želi da bude pojedena i sposobna je to jasno reći. Ovo je užasnulo Arthura ali je njegove prijatelje ostavilo ravnodušnima.

Naposljetku se Arthur više nije mogao suzdržati pa je uzviknuo da se protivi cijelom ovom događaju. Ovo je iznenadilo njegove prijatelje. Okrenuli su se da ga pogledaju i upitali ga što bi radije želio. Ne valjda životinju koja ne želi biti pojedena? Ne bi li to bilo previše barbarsko?

Morate se diviti ovom komadu smione i pretjerane imaginacije. Istina, autorova namjera dok je pisao navedeno je vjerojatno bila izazvati smijeh i ništa više, ali dok je to radio dao nam je mnogo više, hm, hrane za razmišljanje. Zamislite se u Arthurovoj poziciji. Kako bi se vi osjećali da jedete stvorenje koje vam govori kako se raduje tome da ispuni vaš želudac? Ne bi li se osjećali barem malo neprijatno? Bilo bi posve prirodno da vam sve to bude odbojno, jednako kao i Arthuru. Zapravo, ova situacija gotovo sliči kanibalizmu. Zašto je to tako?

Općenito gledajući, većina nas ima odbojnost prema jedenju nečega što je sposobno s nama komunicirati. Komunikacija ne mora podrazumijevati ljudski govor – pogled, dodir – to vrijedi za bilo koji oblik. Zbog toga ne možemo podnijeti pomisao da jedemo vlastite kućne ljubimce. Trošeći vrijeme s njima, brinući i osjećajući uzbuđenje kad se vrate, vidimo ih više kao dijelove obitelji nego kao izvor proteina. A opet, kako se možemo suprotstaviti logici Douglasa Adamsa? Imajući izbor između jedenja nečega što ne želi biti pojedeno i nečega što želi, kako netko može razumno opravdati odabiranje prvotnog za konzumaciju?

Za one od vas koji odbacuju gore napisano kao nemoguću apsurdnost, dopustite mi da povežem vlastito iskustvo koje je u neku ruku slično ali ne uključuje putovanje kroz vrijeme ili genetski inženjering. Ovo nas vraća u vrijeme kad sam zadnji put jeo jastoga, što je bilo prilično davno. Osjetio sam želju za rakovima i, budući da godinama nisam jeo jastoga, odlučio sam to i provesti. Otišao sam u kineski restoran specijaliziran za riblje specijalitete da zadovoljim nagon, jer pravi poznavalac zna da se Kinezi apsolutno najbolji u pripremanju rakova, nenadmašivi što se tiče i okusa i cijene.

Naručio sam, sjeo i sačekao. Nakon nekog vremena približio se konobar držeći plastičnu posudu i tada sam shvatio. Nisam bio u ovoj vrsti restorana toliko puno vremena da sam zaboravio da uvijek prvo pokažu gostu živo stvorenje kako bi gost znao da je svježe i kako bi dobili znak pristanka. Bilo je to nešto poput malog rituala. Konobar mi je pokazao posudu u kojoj je ležao živi jastog koji je trljao kliještima, nemoćno se kretao, nema sumnje da mu je bilo neugodno izvan vode i da još nije svjestan da se njegovo postojanje približava kraju. Brzo sam kimnuo i konobar ga je vratio u kuhinju. Otprilike pola sata kasnije isti je konobar položio na moj stol tanjur s dijelovima jastoga koji se još. Dogodila se zanimljiva stvar: nisam se mogao riješiti slike živog jastoga. Još sam ga uvijek vidio kako se polako kreće, kako ga stavljaju na dasku za rezanje i kako ga iskusni kineski kuhar stručno rastavlja na dijelove i zatim baca u kipuću vodu.

Odgojen sam da ništa ne bacam i da pojedem sve s tanjura pa sam jeo i dokrajčio jastoga. Ali već prije prvog zalogaja shvatio sam da je moja želja sve drugo samo ne nestala. Odjednom se nagla spoznaja spustila na mene bez upozorenja...

Upoznao sam meso.

Uistinu, tao je svugdje. Pojedinac može učiti iz doslovno svega u svojoj okolici ako se nalazi u ulozi promatrača. Sve što je ponekad potrebno je malo drugačiji kut gledanja na stvari, i ja to uspijevam na najbizarnijim mjestima. U ovom sam ga slučaju pronašao... na dnu plastične posude kako se nemoćno miče.