DANIELONLINE

Derek Lin, rujan 1999. - Pij vodu, razmišljaj o izvoru


Dok sam išao u drugi razred srednje, postao sam uvjeren da su Azijati i Amerikanci previše različiti. Smatrao sam također da međusobno istinsko razumijevanje možda leži iza granica mogućnosti. Na takvo me razmišljanje potaknulo predavanje o svjetskim religijama. Ovo predavanje je držao stariji katolički svećenik, i dok je zasigurno znao jako mnogo o katoličanstvu, ubrzo je postalo jasno da ne zna mnogo o ostalim religijama. Zbog moje bikulturalne pozadine, njegov manjak razumijevanja je posebno dolazio do izražaja kad bi god govorio o azijskim vjerama i vjerovanjima.

Naćulio sam uši dok smo raspravljali o drevnim štovanjima u kineskoj običajima. Većina slušateljstva nisu bili Azijati i ovaj koncept smatrali su zamršenim. Jedan slušatelj je postavio pitanje: 'Zbog kojeg načela ili razloga su Kinezi štovali svoje pretke?' Svećenik je slegnuo ramenima pokazujući svoje neznanje i zatim pretpostavio da su se Kinezi bojali duhova svojih predaka. Ritualom ih se možda željelo umiriti kako ti duhovi ne bi kaznili njihove potomke nekom vrstom kletve.

Ovo je bilo toliko daleko od istine da sam se odmah razbjesnio. Skočio sam na noge i suprotstavio se učitelju. Ovako gledajući, mislim da sam napravio popriličnu scenu. U tom trenutku, skoro prije dva desetljeća, uhvatio me nepromišljeni impuls mladosti i nisam ni pomislio na neki bolji diplomatski pristup. Iz ovog sam incidenta naučio da mnogo, mnogo ljudi u Americi nije imalo pojma što su štovanja predaka značila Kinezima. Na nezaobilazan dio kineske duhovnosti gledali su kao na zanimljiv, egzotičan ritual sa svim sjajem primitivnih praznovjerja.

Kasnije sam također naučio da je mišljene starog katoličkog svećenika prevladavalo među kršćanskim svećenstvom. Fundamentalna kršćanska strana držala je da su sve molitve koje nisu upućene Kristu/Bogu zapravo upućene Sotoni. Prema tome, mnogi misionari u Tajvanu i drugim azijskim zemljama okretali su prema svom shvaćanju ideju kako štovanja predaka ravna štovanju vraga. Nevjerojatno je kako ova drevna tradicija, u stvarnosti stvar plemenite ljepote, može biti toliko pogrešno shvaćena, prikazana i izokrenuta. Što bi se onda dogodilo kad bi, na primjer, neki tajvanski kršćanin posjetio svoje rođake koji i dalje štuju pretke? Mnogi bi odbili približiti se svetištu, držati zapaljene štapiće ili čak dodirnuti ponuđenu hranu. Oni vjeruju da je sve što ima veze s ritualom okaljano sotonskim dodirom. Ovaj stupanj neznanja, kod individualaca koji imaju svako pravo da znaju više, označava koliko je velika ta sramotna tragedija.

Prije nekog vremena sam pronašao jednu drugu stvar koja je još i više pojačavala negativan stereotip o štovanju predaka, ali ovaj put gledano iz drugog kuta. Prije njegove prijevremene smrti, veliki je autor i znanstvenik Carl Sagan napisao svoju posljednju knjigu Svijet progonjen demonima. U toj knjizi Sagan govori protiv širenja neracionalnih vjerovanja u svijetu. Da bi prikazao udaljenost od znanstvenog razmišljanja u Kini, spomenuo je ponovno rađanje "drevnih kineskih običaja" kao što su izricanje sreće pomoću I Chinga i štovanje predaka (strana 17). Evo ga ponovno - nenamjerno povezivanje štovanja predaka s primitivnim i zastarjelim praznovjernim vjerovanjima. Čini se da nisu samo prosječni ljudi ili kršćanski fundamentalisti jedini koji ne razumiju ovaj aspekt kineske kulture, nego ga ne razumiju i intelektualci. Objasnimo jasno i zauvijek: štovanje predaka ne proizlazi iz straha ili praznovjerja nego iz zahvalnosti i poštovanja - vjerojatno najviše razine ljudskih osjećaja.

"Pij vodu, razmišljaj o izvoru" je izreka koju Kinezi često povezuju s konceptom štovanja predaka. Ideja je da se ništa ne uzima zdravo za gotovo. Dok utažujete žeđ, ne zaboravite na izvor ili zdenac iz kojeg voda dolazi. Bez izvora ne bi duboko zavirili u čašu (fig. - stekli veliko životno iskustvo; op. prev.). Na jednak način, nitko ne bi smio uzeti nečije postojanje zdravo za gotovo. Bez vaših predaka ni vi ne bi ovdje bili. Da nisu živjeli, voljeli, mučili se, borili i preživjeli, vi ne bi postojali. Baš kao što cijenite vlastiti život, posve je razumno da bi trebali također cijeniti svoje pretke jer su upravo oni vama utrli put.

Ovo je prava bit štovanja predaka - stanje pristojnosti poznato kao zahvalnost. To je osjećaj jedinstvenog blagoslova, kad se posljednja karika u nezamislivom dugom lancu ljudskih bića širi sve tamo do postanka čovječanstva. Vrlo se jako osjećate dijelom ove drevne tradicije a osjećaj vam daje snagu i izdržljivost. Tako gledajući, štovanje predaka nije obavezno i praznovjerje. Osoba ne mora vjerovati u postojanje duhova ili duhovnih bića da bi osjećao zahvalnost i poštovanje. Jednako tome, izražavanje zahvalnosti i poštovanja kroz rituale ne podrazumijeva uvijek i natprirodno.

Naglašavanje zahvalnosti vodi također i u druge aspekte kineskog načina razmišljanja. Na primjer, ono dovodi očinsku ljubav na poziciju vrlo vrijedne vrline. Ova vrsta naglašavanje ne postoji na "razvijenom" zapadu gdje velik broj staraca umire u samoći i ne bude pokopan od strane vlastitih potomaka. Kineski običaju su čista suprotnost ovom žalosnom stanju. Tako gledajući, štovanje predaka je sve drugo samo ne primitivno. Sposobnost osjećanja zahvalnosti označava pojedinca kao vrijednu osobu a institucija ritualnog zahvaljivanja pokazuje ljude kao istinski civilizirano društvo.

Jedan od razloga zbog kojeg se mnogi Zapadnjaci čvrsto drže svog uvjerenja je pogrešno korištenje riječi "običaji" (eng. "worship" - običaj, vjerovanje; rel. obožavanje, bogoštovlje, kult, obred, služba božja; op. prev.). Prizvuk ove riječi je potpuno religijski, sa svom svojom mješavinom božanskog i molitvenog. Bez ijedne druge informacije tipičan će Zapadnjak prirodno pretpostaviti da Kinezi na svoje pretke gledaju kao na bogove slično kao što se gleda na Buddhu ili Krista. Ovo je kriva pretpostavka koju će Kinezi smatrati apsurdnom ili smiješnom ako ikad shvate kako njihovi američki prijatelji razmišljaju o ovome. Kinezi vjeruju da njihovi preci postoje kao dugovna bića, ali ići od toga do božanstava je stvarno veliki korak. Bolji izraz za "običaj" bi bio "zajedništvo". Kad Kinezi drže zapaljene štapiće u rukama i kad su okrenuti svetištu predaka ili nadgrobnom kamenu, u tišini se mole mrtvima. Sadržaj takvih molitvi povezan je s pozdravima, izražavanjem poštovanja, pozivima za dijeljenje obroka i zahtjevima za čuvanjem članova obitelji.

Primijetite da kineske molitve precima ne uključuju traženje stvari poput oprosta grijeha i povreda, pobjedu nad Zlom, uništavanje neprijatelja ili osiguran ulazak u raj. To ima smisla jer su preminuli članovi obitelji u najboljem slučaju anđeli, a ne bogovi. Kad na to pogledate na ovaj način, jesu li kineski običaji štovanja predaka naposljetku zaista bizarni? Zar se na Zapadu ne molimo preminulim članovima obitelji?

Zasigurno to radimo, i to bez sumnje da je dobra stara teta Meg nakon smrti postala svemoguća Sv. Meg od sedme hostije. Katolički svećenik iz moje srednje škole ne bi nikad pretpostavio da se molimo dragim preminulima bez straha od natprirodnog. Kršćanski svećenici i propovjednici ne bi nikad izjavili da su takve molitve nevezane za štovanje vraga. Carl Sagan, unatoč svojim ateističkim uvjerenjima, nikad na ovo ne bi gledao kao na praznovjerje ili neracionalne gluposti.

Ono što Kinezi rade zapravo se svodi na upravo to. A ipak se čini da su Amerikanci uporni u svom nastojanju da gledaju kineske običaje i kao bolje i kao gore nego što oni zapravo jesu. Vjerojatno je to zato što postoji određena potreba Zapada da vidi Istok kao tajanstveno i nedokučivo mjesto. Ako je tako, pogled koji smo danas donijeli može se činiti kao razočaranje. U posljednjoj analizi i unatoč praznovjernom sjaju i različitim stilovima, svi dijelimo zajedničku, univerzalnu potrebu da budemo u dodiru s duhovnim svijetom. Pod multikulturalnom maskom, naš prava ljudska priroda je slična. Uvid mi daje novu perspektivu. Govori mi da su moja srednjoškolska shvaćanja bila pogrešna. Istok i Zapad su više slični nego različiti. Možda istinsko razumijevanje između njih naposljetku i nije nemoguć san.